Književnost

Epika – epske vrste i termini iz epike

Epika je svoje ime dobila prema grčkoj reči epos, koja je prvobitno označavala reč, govor, priču, a kasnije je suzila svoje značenje na ep, obimno delo napisano u heksametru, poznato i kao epopeja

Temelji epskog pesništva sreću se u Homerovim delima Ilijadi i Odiseji. Teoretičari književnosti ih i danas svrstavaju među najbolje epske tvorevine.

Po ugledu na njih, kao osnovno obeležje epike nametnulo se pričanje o događajima, odnosno radnja opisana u delu. 

Za razliku od lirskog kazivanja, ličnog ispovedanja i ličnih raspoloženja, epsko je okrenuto spoljašnjosti i fokusira se na neki događaj iz života, stvarnog ili izmišljenog.

Lirski umetnik se trudi da iznese osećanja, a epski nastupa kao svedok nekih zbivanja.

Zbog toga je ton epike objektivniji, mirniji i manje intiman. Stiče se utisak da neko govori sa određene udaljenosti i nepristrasno. 

epika

Još jedan od uzroka te udaljenosti jeste i vremenska distanca sa koje se pripoveda. Teorijski gledano, epika podrazumeva pripovedanje o nečemu što se već desilo u bližoj ili, najčešće, daljoj  prošlosti.

Pripovedač je ovde poznavalac sveobuhvatnih dešavanja o kojima govori i sa kojima želi da upozna čitaoca.

Stoga on može te događaje iz prošlosti da rasporedi kako želi ‒ ili hronološki, onako kako su se i odigrali, ili onako kako mu naviru sećanja, unazad, retrospektivno.  

Liku pričaoca iz usmene književnosti i liku pripovedača, koji nastupa u onome što je ispripovedano, odgovara lik slušaoca ili lik čitaoca, kakav se uglavnom nazire iz pripovedačevih obraćanja. 

Epski izraz se od lirskog razlikuje i po udaljenosti od zvučnih efekata. Čak i usmeno kazivanje epskih pesama uz gusle više liči na recitovanje, izaziva monotoniju i prevagu odnose značenja reči nad njihovim zvučanjem. 

Ponekad se desi da pripovedač skrene sa glavnog toka radnje i zadrži se na sporednim dešavanjima, koja naizgled nemaju čvrste veze sa osnovnim događajima. Tada dolazi do usporavanja radnje koje je poznato pod imenonom retardacija.

Sa tim u vezi stoji i termin epska širina i najbolje je objašnjavaju primeri Homerovog opisivanja Ahilovog štita, prerušavanje Miloša Vojinovića u Ženidbi Dušanovoj ili Balzakovo nabrajanje pokućstva u pansionu Voker.

Epika i njene vrste

Epopeja

Epopeje se objašnjavaju kao veliki epovi raznih naroda. Obuhvataju široku građu kojom prikazuju celu jednu epohu, ali u svom središtu imaju sudbinu jednog junaka, što čuva unutrašnje jedinstvo dela. 

Tako mnogi proučavaoci čuvene Homerove epove svrstavaju, zapravo, u epopeje. U istu grupu spadaju indijska dela Ramajana i Mahabharata

Sumnje nema da je svim ovim delima obimne sadržine osnovu pružila usmena epska tradicija. Ne misli se tu samo na cikluse junačkih pesama, već i na predanja kao što su mitovi, bajke, legende, šale, anegdote i sl. 

Legenda i bajka 

Klasični mitovi bile su priče o bogovima i svetinjama. Pokušavali su da objasne prirodne i kulturne pojave, počevši od stvaranja sveta u Starom zavetu. Mitski junak je onaj koji čovečanstvu donosi neki veliki napredak, bilo da je reč o vatri, državnom uređenju, umetnosti. 

Sage, kaže, skaske ili predanja u užem smislu, poznate kao legende, priče su čija se istinitost ne ispituje, već se u njih bezrezervno veruje. Njihovi su autori nepoznati, često imaju elemente natprirodnog i fantastičnog.

Primer legende u našoj kulturi bila bi priča o Kosovskom boju. Svi verujemo da je njen ishod bio takav. Miloš Obilić i knez Lazar zauvek će ostati junaci, a Vuk Branković izdajnik.

Ono što je duboko ukorenjeno u svesti jednog naroda nikada se ne menja. 

epika

Naziv bajka dolazi od glagola bajati, čarati ‒ lečiti neku bolest tajanstvenim rečima. Natprirodno je u bajkama važno koliko i u mitovima i legendama.

Junak bajke okružen je vilama, vešticama, patuljcima, džinovima, zmajevima, alama. Sve mu je to normalno, ništa ga ne čudi. Uspeva da prevaziđe sva iskušenja. 

Važan element bajki jesu opšta mesta. Neretko se dešava da se životinje i fantastična bića ponašaju kao ljudi, dok ljudi dobijaju neke njihove osobine, kao npr. sposobnost razumevanja njihovog govora, pričanja sa životinjama.

U tom svetu uvek na kraju pobeđuje pravda i to je ono što im daje posebnu draž i što im omogućava dobru prihvaćenost kod čitalaca. 

Za razliku od mitova i legendi, bajka se ne prenosi kao verodostojna priča. Za nju svi znaju da je puna fantazija, da je vreme i mesto često neodređeno.

Lako se prenosi sa generacije na generaciju, putuje od jednog naroda do drugog. 

Sistemsko zapisivanje i izdavanje bajki u Evropi počinje krajem XVII veka. Po ugledu na stil usmene bajke, mnogi su se pisci prihvatili pisanja bajki za decu. Najpoznatiji među njima bio je Danas Hans Kristijan Andersen. 

Epika i kratki oblici – novela, anegdota, šaljiva priča

Šala je kratka priča sa ciljem izazivanja smeha. Njoj je slična i dosetka, koja ima isti cilj, ali je jezgrovitija i sažetija.

Šalu razume narod u kome se pojavila, smeje joj se, raduje ga i rado je prenosi kroz vreme. Ona najpre živi u folkloru, ali vremenom se prenosi u pisanu književnost, jer potreba za smehom uvek postoji kod čoveka.

Komika se gradi na situaciji, domišljatom i paradoksalnom iskazu, na slikanju likova ili, u najboljim šalama, na kombinaciji tih elemenata. Često se na kraju nalazi neočekivani obrt, koji nosi duhovitu poentu. 

Anegdota (prema grč. anekdotos ‒ neizdato) pripada živoj, usmenoj književnosti. To je sažeta priča o nekakvom događaju koji može da nasmeje. U svom središtu ima neku poznatu ličnost, čije reči ili postupci odnose prevagu nad njenim karakterom i okolinom. 

Novela je dobila ime od italijanske reči novella ‒ novost. Književni ugled noveli dao je Đovani Bokačo svojom zbirkom Dekameron.

Motivi u novelama su ovozemaljski, dobijaju realan karakter. Ono što posebno odvaja novelu od pripovetke, kao šireg pojma, jeste obuzetost motivima iz svakodnenog života.

Novelisti izbegavaju duge opise. Odmah čitaoca uvode u središte dešavanja, a radnja brzo dostiže vrhunac i iznenadni obrt na kraju, pa nas po tome mogu podsetiti na dramsko delo. 

Epika poznaje pojmove kratka priča i crtica, koji su plod novijeg doba, modernog sveta brzine. One su podešene za čitanje u jednom dahu, jer ljudima ponestaje slobodnog vremena za to. 

Roman

Stara poetika roman je shvatala kao izmišljene ljubavne istorije, bez stiha i bez poezije. Oni su svoj procvat doživeli tek u doba sentimentalizma i romantizma. Epika ne bi mogla da se zamisli bez ove vrste.

Antički i viteški roman najviše duguju starim epovima i bajkama, a noviji evropski romani oslanjaju se na šaljivu priču, anegdotu i novelu.

epika

Po obimu, roman se izdvaja od drugih epskih dela. Znatno je duži i sadržajniji. Zbog toga su teoretičari književnosti osetili potrebu da ga nekako klasifikuju. 

Romani koji obuhvataju više knjiga, kao što je Zlatno runo Borislava Pekića, nazivaju se roman-reka. Više romana međusobno povezanih na taj način što u njima ostaju isti likovi i nastavljaju se iste fabule, nazivaju se ciklični romani. Takvi su Ćosićevi romani Koreni, Vreme smrti, Vreme zla, Deobe, Vreme vlasti. 

Još jedna podela romana može biti prema njihovoj tematici. Otuda postoje: pustolovni, ljubavni, obrazovni, istorijski, društveni, psihološki, naučnofantastični, policijski i sl. 

Preporučujemo da pročitate:

RešiLako.com

Dipl. filolog i student master akademskih studija književnosti

Slično

Back to top button