Obrazovanje

Rastko Nemanjić ili Sveti Sava – biografija

Rastko Nemanjić ili Sveti Sava je ključna ličnost za početke prosvećivanja našeg naroda.

Njegova ličnost i njegov rad oduvek je bio izvor srpske kulture.  

Ako hronološki pogledamo pregled zanimanja za ličnost i delo princa Rastka Nemanjića, prepoznaćemo dragocene izvore. Uočavamo hagiografske, biografske, himnografske i ikonografske zapise, iscrpne hronike, koje govore o Svetom Savi.

Svakako je najznačajnija biografija Domentijana Život Svetog Save i život Svetog Simeona, kao i biografija njegovog učenika Teodosija.

O Svetom Savi je dosta toga izrečeno, napisano, kako u prozi tako i u stihovima. On je ličnost koja je hodala putem od usmene književnosti, slepih putnika guslara, pa do pisane književnosti.

Čak i do savremenijih načina prikazivanja srpske istorije – preko ekranizacije i stavljanja na scenu. Ne štedeći daha, naizust ćemo izgovoriti sve ono što je dosta puta rečeno o Svetom Savi.

Tako ćemo budućim naraštajima ostaviti pravo bogatstvo koje se kantarom ne može meriti, ali može onim duhovnim, dubinskim, što dolazi iznutra i ispušta glas “Da, ja dolazim iz zemlje Svetog Save”.

sveti sava
Sveti Sava

Rastko je rođen oko 1175. godine kao najmlađi sin Stefana Nemanje i Ane (u monaštvu nazvane Anastasija). Rastko je pružio veliku radost svojim roditeljima i bio je vaspitavan u velikoj ljubavi i dobroj veri i čistoti2.

“Teodosije nam je ostavio jasne podatke da je dete bilo lepo, veselo dušom i toliko razumno da svi govorahu: Ovo će dete biti neko novo znamenje” (CRNJANSKI 2011: 40).

Po dvorskom običaju i tadašnjem državnom pravu od 15. godine Rastku dadoše jedan deo države na upravu. Sin vladara tako živi u zabavi i veselju, ali Rastka nikada nije privlačio lov, pijanke i pesme mladića.

Bio je miran, povučen, tih, voleo je da čita svetu literaturu. Gajio je ljubav prema bogosluženju i kao retko ko ljubio je sirotinju. To je pokazivalo koliko je posebna ličnost mladi Rastko što će njegov život i delo kasnije to i dokazati.

Ponašanje Rastkovo u detinjstvu pokazivalo je da je on zaista “seme Božje” kako kaže Domentijan. Nije se predao ni jednoj zemaljskoj slavi, već je lepotu postojanja na ovom svetu tražio u molitvi i postu3.

U mladom Rastku neprestano je rasla želja da izbegne želje roditelja. Oni su planirali da mu daju zemlje kojima bi vladao, a zatim i da ga ožene. Naporedno sa ovom željom rasla su i njegova saznanja o Svetoj Gori i životu tamo.

Odlazak u manastir i početak delovanja

Rastko Nemanjić jednog dana došao je u posetu svojim roditeljima, a kako je dvor Nemanjića uvek bio pun monaha, a neki od njih dolažahu upravo iz Svete Gore, on na dvoru vide čudnog monaha koji je po narodnosti bio Rus i sa njim odluči da napusti Rašku, želje roditelja, šume po kojima je lovio jelene i ode u Goru, u kojoj je , od sada, u žeđi duhovnoj kao hrišćanski jelen, tražio izvor, Hrista4.

Na početku, u dvoru niko nije bio zabrinut za mladim gospodarem, jer je Rastko rekao da ide u lov u planinu, kojoj je kako naglašava Teodosije spomenuo i ime.

Kada se saznalo kojim putem je otišao mladi Rastko u dvoru Nemanjića zavladao je muk, a tu vest roditelji njegovi primili su bolno.

“Satvoriše plač veliki, i obukoše se u odelo žalosti; ne samo njih same, roditelje njegove, no i sve sluge njihove obuze plač i pečal; i mali i veliko po svemu carstvu čuvši toliko čudo koje se dogodilo, što nikada pre ne behu videli, svi se ispuniše strahom Božijim i utučenošću i žalošću i setom zbog čuda koj se dogodilo sa ovim mladićem, vođenim Duhom svetim” (DOMENTIJAN 1988: 64).

Očajni Stefan Nemanja pokušao je još jednom da potraži svog sina na putu na kome se on sve više udaljavao, a kada su ga već sustigli Rastko je bio u manastiru Pantelejmon.

Rastko je još jednom nadmudrio vojsku i nakon gozbe kada svi pospaše, mladi Rastko zamoli da odmah primi monašku rizu kako ga ne bi vratili dvoru Nemanjića.

U kuli manastira Pantelejmon najstariji monah postirže mu zlatnu i dugu, mladićku kosu i odenu ga u monaško odelo, a zatim mu, umesto svetovnog imena Rastislava, da biblijsko ime Sava.

Kad jutro svanu Sava ljutim vojnicima baci svoje sjajne i raskošne, mladićke haljine i odsečenu kosu i kroz suze im reče: “Uzmite, dakle, moju poznatu vam haljinu i vlasi sa glave moje, pa se vratite mirno kućama”.

Sava je u zanosu počeo da obilazi sve manastire po Svetoj Gori, radio je sve teške monaške poslove i zbog svoje smirene ličnosti ubrzo postao svuda omiljen.

Dok je na Svetoj Gori, Sava mučio svoje telo, a hranio svoju dušu, na srpskom dvoru Nemanja i Ana su oplakivali svog sina.

Nemanja je ubrzo pobedio borbu koju je vodio sa samim sobom i počeo da šalje blago po svetogorskim manastirima, a Sava je, išavši bos od manastira do manastira to blago delio.

Očevim zlatom u Svetog Gori poče da zida ćelije i manastire, kao i da popravlja stare i zapuštene.

Među njima bio je i manastir Vatoped, kojeg je gledao kao što roditelj gleda svoje čedo, da bi u jednom trenutku rekao: “Ako mi dadne Bog da ovde vidim gospodina oca moga, useliću se sa njim u ove ćelije”5. Tu žudnju kao da je osetio veliki župan Stefan Nemanja koji je napustio presto i krenuo svom sinu u Svetu Goru i kasnije postao monah Simeon.

Podizanje srpskog manastira Hilandra

Sava i Simeon u junu 1198. godine dobili su potvrdu o podizanju srpskog manastira Hilandara u kome se 13. februara 1200. godine Simeon upokojio, a Savi ostavio “zavet” da čuva manastir Hilandar.

Narednih osam godina Sava je proveo u trudu da obezbedi stabilnu infrastrukturu za manastir iako su prilike bile teške.

Posle pomenutih osam godina koje je proveo u Hilandaru, na poziv svoje braće – župana Stefana i kneza Vukana, Sveti Sava je krenuo na putovanje iz Hilandara kako bi telo Prepodobnog Simeona preneo u Srbiju.

Sa grupom monaha i Simeonovim moštima Sava je uspeo da stigne u Hvosno, gde su ga dočekali Stefan i Vukan sa plemstvom i sveštenstvom.

Odatle su Simeonove mošti preneli u Studenicu i 9. februara 1207. godine položili u spremljeni grob6.

Nad moštima Svetog Simeona došlo je do potvrde mira i sloge koja je zavladala među braćom. Sava, zbog velikog ugleda koji je uživao kao svetogorski monah i kao brat velikog župana, je bio postavljen na mesto igumana manastira Studenice.

Na tom položaju provešće narednih osam godina. Vreme provedeno u Srbiji iskoristio je za podizanje brojnih crkava i manastira, lavri i isposnica.

Takođe, od 1209. godine do odlaska na Atos učestvuje sa bratom u izgradnji i oslikavanju manastira Žiče. Od prerađenog i prilagođenog prilikama u srpskoj zemlji, Hilandarskog tipika, sastavio je Studenički tipik. Uvod u studenički tipik činilo je Žitije Svetog Simeona, čiji je autor takođe Sava7.

Nakon što je uredio državne i crkvene prilike u zemlji, arhimandrit Sava napustio je manastir Studenicu i svoje otačastvo i vratio se na Svetu Goru, oko 1216/1217. godine.

sveti sava
Sveti Sava i Sveti Simeon

Tokom 1218. ili 1219. godine, Sava odlazi sa Svete Gore u Nikeju, caru Teodoru Laskarisu da od njega traži crkvenu samostalnost.

To je najverovatnije posledica unapred pripremljenih diplomatskih i crkveno – političkih koraka dva brata. Arhimandrit Sava doputovao je u Nikeju, u pratnji većeg broja monaha sa Svete Gore.

Kako njegovi životopisci navode, pošto je završio neke manastirske poslove, saopštio je caru pravi razlog svoje posete.

Domentijan navodi da je Sava žalostan zbog nepostojanja arhiepiskopa, zato što postoje zemlje u njegovom otačastvu do kojih nije doprla pravoslavna vera, te joj je potreban duhovni pastir koji će ih voditi.

Teodosije, sa druge strane, navodi kako je pravoslavna vera učvršćena i raste, ali jedini nedostatak je što ne postoji arhiepiskop koji bi im bio poglavar.

Zbog toga od cara iziskuje da jednog od njegove braće koji su došli sa njim, postavi na to mesto. Car Teodor Laskaris, međutim, smatrao je da niko drugi do Save nije dostojan tog zvanja.

U proleće 1229. godine Sava kreće na hodoćašće u Svetu zemlju gde je obilazio mesta koju su vezana za Hristovo rođenje, život i stradanje – Jerusalim i njegovu okolinu, zatim Galileju, Nazaret i Goru Tavorsku.

U Srbiju je Sava stigao u septembru 1229. godine. Pošto ga je sinovac, kralj Radoslav dočekao, zaputio se u Studenicu, a zatim i u Žiču, gde je odao počast moštima svog oca i brata.

Po povratku sa hodočašća, Sava unosi određene izmene koje se tiču bogosluženja – pošto je proučio jerusalimski tipik, uneo je delove jerusalimskog bogosluženja u obred Srpske crkve, kombinujući ga sa vizantijskim9.

Još pre odlaska na svoje drugo hodočašće u Svetu zemlju, Sava je za zamenika i naslednika odredio svog učenika, Arsenija.

Time je Arsenije postao drugi upravitelj Srpske crkve i nasledio je Savu na položaju ,,vožda otačastva”10. Posle povratka iz Svete zemlje Sava je prihvatio poziv bugarskog cara Jovana II Asena da ga poseti.

Ubrzo posle dolaska, umro je u bugarskoj prestonici Trnovu, 14. januara 1236. godine. Po želji samog cara, sahranjen je u manastiru Svetih Četrdeset mučenika11.

Pošto je umro u tuđini, kralj Vladislav započinje pregovore sa svojim tastom o prenosu Savinog tela. Odlazi u Trnovo i nakon pregovora, telo je krišom i po noći preneseno u Srbiju, zbog velikog protivljenja Bugara.

Kralj Vladislav je prvog srpskog arhiepiskopa sahranio u svojoj zadužbini, manastiru Mileševi 1237. godine.

U Mileševi se nalazi i prvi poznat Savin portret, rađen možda po živom modelu. Ovaj manastir postaje centar proslavljanja kulta Svetog Save. Na njegovom grobnom mestu krunisao se Tvrtko I za kralja, zasnivajući svoje pravo na Nemanjićkom poreklu.

Takođe, bosanski velikaš, Stefan Vukčić Kosača proglasio se za hercega od Svetog Save. Širenju kulta doprineli su i manastiri sa kojima je on bio neposredno povezan – Hilandar, Studenica, Žiča i Mileševa.

Čak su i Turci učestvovali u poštovanju njegovog kulta – sve do 1594. godine i spaljivanja njegovih moštiju na Vračaru12.

  • Citirana literatura:
  • 1Crnjanski, Miloš. Sveti Sava. Beograd, 2011, 7.
  • 2Domentijan. Život Svetog Save i život Svetog Simeona, Beograd: SKZ, Prosveta, 1988, 56 – 57.
  • 3Isto, 57.
  • 4Crnjanski, Miloš, Sveti Sava…42 – 43.
  • 5Isto, 50.
  • 6Rakićević, Tihon. Ideologija bratstva Svetog Save, u: Crkvene studije, god. XVI, broj 16/1, Niš: Centar za crkvene studije, 2019, 30.
  • 7Obolenski, Dimitrij. Šest vizantijskih portreta. Sava srpski, Beograd: SKZ, 1991, 141 – 142.
  • 8M. Marković, Prvo putovanje Svetog Save u Palestinu i njegov značaj za srpsku srednjovekovnu umetnost, Beograd: Vizantološki institut SANU. Posebna izdanja, knj. 39, 2009, 21
  • 9Oblonski, navedeno delo, 167 – 168.
  • 10Blagojević, M., Arhiepiskop Sava – vožd otačastva, u: Sveti Sava u srpskoj istoriji i tradiciji, Beograd 1998, 68.
  • 11 Miljković, B., Žitija Svetog Save kao izvori za istoriju srednjovekovne umetnosti, Beograd: Vizantološki institut SANU. Posebna izdanja, knj. 38, Beograd 2008, 189.
  • 12Oblonski. navedeno delo. 170 – 172.

Preporučujemo da pročitate:

Slično

Back to top button