Istorijske zanimljivostiKnjiževnostUmetnost

Srpski romantizam: rani period razvoja epohe

Romantizam u srpskoj književnosti postepeno je nastajao i razvijao se. Period njegovog prisustva zahvata više decenija. Počeci se vezuju za prve radove Vuka Karadžića koji su u sebi nosili romantičarske ideje, a kraj se nalazi negde na početku sedamdesetih godina XIX veka, kada je na scenu stupio realizam. 

Ovaj vremenski raspon dug preko pola veka podeljen je na dva podperioda romantizma: prvi se odnosi na vreme do liberalno-nacionalne revolucije 1848. godine i bio je samo jedna od književnih struja, a drugi na godine posle nje, kada je romantizam već postao zaseban i dominantan književni pravac.

Razdoblje 1814‒1848. godine primer je pravog procvata srpske kulture uopšte. Nastale su nove škole i pozorišta, osnovana je štamparija, Matica srpska (1826), Društvo srpske slovesnosti (1842). Bečke ,,Novine serbske“ (1813‒1821) prenesene su u Srbiju (1834), časopis ,,Serbski letopis“ pokrenut je 1825, a izlazi čak i danas, samo pod nazivom ,,Letopis Matice srpske“. 

Vodeće ličnosti ranog srpskog romantizma bili su Vuk Stefanović Karadžić, Sima Milutninović Sarajlija i Petar Petrović Njegoš. 

Vuk Stefanović Karadžić: srpski romantizam i sakupljački rad

Kako je govorio Jovan Deretić, ,,ceo njegov rad bio je određen pojmovima narod i narodno“. Njegove prvobitne ideje, kada je iz ustaničke Srbije otišao u Beč 1813. godine i upoznao Jerneja Kopitara, bile su te da predstavi celom svetu blago koje ima srpski narod. Sakupljao je narodne pesme i umotvorine i učinio ih svima dostupnim. Čitava planeta mogla je upoznati srpskog seljaka, njegove navike, običaje, istoriju i život uopšte. 

srpski

O detaljnom jezičkom radu Vuka Karadžića bilo je reči u jednom od naših prethodnih tekstova, tako da ćemo u ovom radu posvetiti pažnju njegovom književnom stvaralaštvu. 

Okupivši sve narodne umotvorine i objavivši ih na narodnom jeziku, Vuk je pokazao da nije vredna poezija samo ona koju su stvarali učeni ljudi za mali broj takođe učenih ljudi, nego je daleko vrednija ona koja je nastala i boravila u narodu. 

Naročito su važni ovi književni poduhvati zato što je srpski narod već odavno pod turskom vlašću, zahvaćen jednim velikim ustankom, a uskoro je pred njim i drugi. Te narodne, epske, junačke pesme iznedrili su upravo veliki ustanci i osnažili identitet srpske kulture. 

Takođe je Jovan Deretić zapisao da je Vuk ,,možda najmanje od svega sanjao o tome da postane književnik“. A postao je! 

Samo godinu dana nakon što je stigao u Beč, 1814. objavljena je prva zbirka narodnih pesama ,,Mala prostonarodna slaveno-serbska pjesnarica“, sa oko 100 lirskih (,,ženskih“) , najviše ljubavnih pesama i 8 epskih, ,,muških“. 

U čitavom svetu zbirka je naišla na dobre reakcije i svi su pozdravljali Vukov rad. Najistaknutiji među njima bili su Gete i braća Grim. Samo je među svojima bio osuđivan. Kritikovali su ga naročito Milovan Vitezović, kao i dva najmoćnija čoveka toga vremena, knez Miloš i mitropolit Stevan Stratimirović. 

Kasnije je objavljena obimna zbirka pod nazivom ,,Srpske narodne pjesme“, izlazeći u četiri dela (1841, 1845, 1846, 1862), sa preko 1000 pesama. 

Osim pesama, Vuk je sakupio i narodne poslovice koje su izašle 1836. godine, kao i narodne prirpovetke (1821, 1853), a uz prvo izdanje pripovedaka dao je i kratku zbirku narodnih zagonetki. 

Iako dosta poznatiji po reformi jezika i svojoj borbi da narodni jezik postane književni, Vuka ne smemo zaboraviti ni kao književnika koji je Evropi i svetu otvorio vrata naše narodne književnosti. 

Sima Milutinović Sarajlija

srpski romantizam: rani period razvoja epohe

Kao i Vuk, i Sima je započeo svoj rad u ustaničkim danima, postavši pesnik i istoričar. Njegovo književno delo je izuzetno šarenoliko. Ostavio nam je spev u četiri knjige ,,Serbijanka“ (1826), dramska dela ,,Dika crnogorska“, ,,Obilić“ i ,,Tragedija vožda Karađorđa“, više epskih pesama, zbirku narodnih pesama ,,Pjevanija crnogorska i hercegovačka“.

Posebno su važne njegove lirske pesme. ,,I po izrazu i po osećanjima one predstavljaju novinu u srpskoj poeziji“. Uneo je  u liriku strast koja u pesniku budi i sreću i tugu istovremeno. Ljubav pesnika tera da zaboravi na sve drugo, glavna uteha mu je vino. 

Sarajlijine kosmičke pesme u kojima govori o čovekovom položaju u svemiru predstavile su dobru polaznu tačku Njegošu za svoju ,,Luču mikrokozmu“.

Petar Petrović Njegoš: srpski pisac i vladar

Kako se može sresti u Njegoševoj biografiji, njegovo je školovanje bilo neredovno i kratko, a obrazovanje proizvod takvog školovanja. Sa 12 godina ga je stric vladika Petar I odveo na Cetinje, želeći da ga pripremi za svog naslednika. Zatim je kratko vreme proveo kod Herceg Novog, a potom se vratio na Cetinje, gde mu je učitelj bio Sima Milutinović. On je, naime, i probudio u Njegošu njegovu maštu i volju za književnim radom. 

Budući da je u 17. godini iznenada postao naslednik svoga strica, mladi Rade, kako mu je bilo kršteno ime, našao se na prekretnici života. Pred njim su se istakli mnogi državni problemi koje je morao da rešava. Uvek je uspevao da nađe vremena za svoje obrazovanje i pisanje. 

Prva faza njegovog stvaranja pesama predstavila je Njegoša kao običnog narodnog crnogorskog pevača. On je u svom fokusu imao lokalne sukobe plemena. 

Naredni period ličio je na klasicizam, po ugledu na Deržavina i Mušickog, i iz njega smo dobili spev ,,Svobodijada“ (1835). Putem klasicističkih stremljenja Njegoš je došao do antičkih, samo je on sledio helenske, a ne rimske kao većina drugih stvaralaca. 

Poslednja faza  njegovog stvaralaštva okrenuta je modernim romantičarskim strujama u Evropi. Čitao je Igoa i Lamartina. Puškinom je bio oduševljen do te mere da mu je posvetio zbirku crnogorskih narodnih pesama ,,Ogledalo srpsko“ (1846). 

Dve su teme glavne u pesništvu Petra Petrovića Njegoša: kosmički položaj čoveka i istorijske nevolje Crne Gore. Čak i njegove izrazito ljubavne pesme, sa elementima erotskog, među kojima se može izdvojiti ,,Noć skuplja vijeka“, prožete su navedenim temama koje su opsedale pesnika. 

,,Luča mikrokozma“ je poema sastavljena od uvodne pesme posvećene Sarajliji i šest pevanja. Proglašena je za neku vrstu pesnikove duhovne autobiografije. U njoj se traga za čovekovim postojanjem, postojanju u surovom svetu, tajnama i istinama o čoveku do kojih se teško dolazi. S timu vezi, označena je kao veliki kosmogonijski spev.

srpski romantizam: rani period razvoja epohe
Noć skuplja vijeka Olja Ivanjicki

Glavni likovi poeme su Bog, Adam i Satana. Bog je sasvim očekivano stvoritelj sveta i potpuni vladar svega, Satana simbol zla, a Adam čovek koji najpre bira pogrešnu stranu. Ipak se na kraju pokaje i doprinosi pobedi nad Satanom. 

Za čitaoce najpoznatije, a za Njegoša najvažnije delo svakako je ,,Gorski vijenac“. U toj osnovi leži tzv. istraga poturica, ali je preko tog događaja predstavljena čitava crnogorska istorija.

Njegoš je u ovom delu obuhvatio period od vremena Nemanjića, pa sve do početka XVIII veka. Prikazao je svakodnevni život Crnogoraca, običaje, verovanja, susede…

Ilustrovan je sudar tri različita sveta: naš herojsko-patrijarhalni. Na čelu se našla ovog puta Crna Gora, turski orijentalno-islamski i zapadnoevropski oličen u delu Mlečana. Preko njihovih odnosa iscrtane su mnogobrojne životne istine, stremljenja i strahovi, a sve to zahvaljujući ponajviše govorima vladike Danila. Svaka njegova rečenica je poučna i predstavlja univerzalnu istinu, primenljivu u bilo kom vremenu. 

Samostalnost delova je veoma važna odlika ove refleksivno-herojske poeme. Mnogi od stihova postali su potpuno zasebne izreke ili poslovice, mudre misli uopšte, i izgovaraju se svakodnevno u prigodnim situacijama.

Stiče se utisak da je ,,Gorski vijenac“ sišao među narod i nastavio da živi sa njim. 

Najobimnije, a opet najmanje poznato od tri najveća dela, jeste istorijska poema u obliku drame ,,Lažni car Šćepan Mali“. Iako kritikuju da sliči ,,Gorskom vijencu“, proučavaoci Njegoševog dela izdvojili su više dramskih elemenata, bolje razvijenu dramsku radnju i likove. Radnja je pomerena sa spoljašnje borbe protiv Turaka na unutrašnju borbu u samoj Crnoj Gori, izazvane pojavom nekakvog cara. 

Njegoš nam je i ovde ponudio pregršt praktičnih životnih mudrosti. Manje je poezije u ovom delu nego u ,,Gorskom vijencu“. Konkretan, svakodnevni život prikazan je dosta realističnije, sa puno kritika upućenih ponašanju pojedinaca i kolektiva. Ovde se već naslućuje piščev zaokret od romantizma ka realizmu. 

Slično

Back to top button