KnjiževnostGramatika

Vuk Karadžić – najistaknutiji reformator srpskog jezika

Vuk Karadžić – biografija i počeci pismenosti

Vuk Stefanović Karadžić (1787-1864) čovek je iz ruralne sredine, čovek je iz naroda i sve što je uradio na polju srpskog jezika, uradio je za svoj narod.

A uradio je mnogo, verovatno i najviše od svih reformatora, koristeći se svojom seljačkom inteligencijom. Umeo je pametno da isprati rad svojih prethodnika, da sagleda njihove rezultate, sabere ih sa svojima i kompletira započetu priču koju oni nisu dovršili.

Rodom iz Tršiča, nadomak Loznice, a poreklom iz Drobnjaka u Crnoj Gori, nije došao iz srećne i obrazovane porodice.

Nekoliko braće i sestara pre njega su umrli, a sujeverni mu roditelji verovali su da je to zbog zlih sila, pa mu zato i nadenuše ovo simbolično ime.

Čitanje i pisanje naučio je od rođaka. Bio je krenuo u lozničku školu, ali ga je bolest sprečila da je završi, pa se kasnije doškolovavao u manastiru Tronoša.

Vukov biograf Ljubomir Stojanović napisao je ,,Život i rad Vuka Stefanovića Karadžića“, odakle se detaljno možemo obavestiti o njegovom životu. Početak Prvog srpskog ustanka dočekao je kao pisar kod hajdučkog vođe Đorđa Ćurčije. Pokušao je i da upiše gimnaziju u Karlovcima, ali zbog godina nije mogao.

U Petrinji je učio nemački, u Jadru bio pisar Jakova Nenadovića. Konačno 1808. Postao je đak Dositejeve Velike škole, prve visokoškolske ustanove u Srbiji.

Zbog bolesti je provodio vreme u Novom Sadu i Pešti, a vratio se neizlečen ponovo u Beograd 1810. godine.

Zauvek je ostao hrom i zbog toga je često bio ismevan, ali ga to nije sprečilo da ostvari vanserijske rezultate u jeziku i da postane jedan od najpoznatijih Srba ikada. 

Odlazak u Beč

Nakon sloma ustanka 1813. godine, Vuk sa porodicom najpre odlazi u Zemun, a potom u Beč, žarište srpske pismenosti. Tamo je upoznao i oženio Anu Mariju Kraus, rođenu Bečlijku, sa kojom je, kako navodi Ljubomir Stojanović, imao mnogo dece. Mina i Dimitrije su preživeli, a ostalih desetoro je umrlo veoma rano. 

Drugo važno poznanstvo u Beču bilo je sa Slovencem Jernejom Kopitarom, koji će postati njegov veliki saradnik i savetnik.

Kopitar je najznačajniji slavista toga perioda, imao je visoku funkciju pri bečkom dvoru. Bio je cenzor za sve slovenske knjige, nijedna slovenska knjiga na tlu carevine nije se mogla objaviti bez njegove dozvole.

Slučajno mu je u ruke dospeo jedan Vukov spis nefilološkog karaktera o Prvom srpskom ustanku. I to je njemu, učenom čoveku, bilo dovoljno.

vuk karadžić
Ana Marija Kraus i Vuk Karadžić

Postao je Vukov mentor i, zapravo, prvobitne Vukove ideju jesu, u stvari, Kopitarove- da se sakuplja narodno folklorno blago i da Vuk uđe u filologiju sa namerom da reformiše književni jezik.

Od početka ideja je bila ista kao i Dositejeva. Narodni jezik da bude književni, jer je samo tada ,,vesma polezan“.

Vuk je želeo da njegov maternji jezik bude ,,jezik svinjara i govedara, orača i kopača“, jer kakva je korist od jezika ako ga razume samo mali broj ljudi? 

Na ovom mestu otkriva se druga strana medalje. Kopitar i ovde deluje kao službenik bečkog dvora. Po svaku cenu odvojiti Srbe od Rusa, zato se insistira na srpskom nacionalnom folkloru i jeziku.

Vukova motivacija bila je drugačija- imao je želju da se Srbi iščupaju iz turskog blata, u kome su vekovima zarobljeni.

Ostaje nam nejasno da li je Vuk ipak prozreo stvarnu nameru Beča ili je nesvesno poneo podrugljiv nadimak ,,austrougarski kaplar“.

Prva zbirka pesama i prva gramatika

Kada je Vuk počeo da dela- da sakuplja blago, da piše filološke tekstove, on je malo znao, imao je (ni)malo filoloških predznanja. Ali imao je dve ključne prednosti u odnosu na druge filologe: besprekorno jezičko osećanje i lingvistički dar sa jedne strane, a sa druge, imao je Kopitara za mentora.

Uz svesrdnu podršku svog novog prijatelja, 1814. godina postaje izuzetno važna za Vuka, ali i za celokupan srpski narod i srpski jezik.

U ovoj godini svetlost dana ugledale su ,,Mala prostonarodna slavenoserbska pjesnarica“ i ,,Pismenica serbskoga jezika po govoru prostoga naroda pisana“. 

Prva predstavlja zbirku pesama u kojoj je Vuk dao podelu pesama na muške=epske i ženske=lirske. Pisana je reformisanom Mrkaljevom ćirilicom i tako je Evropa počela da upoznaje srpsku narodnu poeziju.

U ovom delu vidimo Vuka kao pravog romantičara, ali i kao prosvetitelja.

vuk karadžić
Vuk Karadžić Pjesnarica

Druga knjiga je ozbiljna gramatika srpskog jezika, pionirsko delo srpske lingvistike, kada je opisivanje narodnog jezika u pitanju. Smatra se da je pisana po uzoru na ,,Slovensku gramatiku“ Avrama Mrazovića. Iskorišćena je postojeća Mrazovićeva terminologija i jedan deo metodološkog aparata, ali je suština Vukova: primeri, opisi i definicije.

 U ,,Pismenici“ je data i prva podela srpskih dijalekata, tako da Vuka možemo smatrati za prvog srpskog dijalektologa. Prvi je ograničio i opisao srpski jezički prostor i postavio kriterijume šta jeste a šta nije srpski narodni jezik i od toga nikad nije odustao. 

vuk karadžić - najistaknutiji reformator srpskog jezika
Mrazovićeva gramatika (levo) i Vukova Pismenica (desno)

Mada je ,,Pismenica“ oklevetana kao Mrazovićeva kopija, nju Ljubomir Stojanović pozicionira kao prvu srpsku gramatiku. Vuk je u njoj najavio reformu srpske ćirilice.

Dao je ideje kako da se rešimo postojećih digrafa TЬ=Ћ, ДЬ=Ђ, ЛЬ=Љ, НЬ=Њ, šaljivo pišući ,,eto gotov posao“. Sada naša azbuka ima 29 slova među kojima nijedno nije suvišno, niti koje nedostaje. I Mrkalj je smatrao da azbuci treba 29 slova. Nema vizije slova dž. 

Dijalekte, odnosno ,,predjelna narečja“, podelio je na: hercegovačko, sremsko i slavonsko. Kriterijum za podelu je refleks glasa jata- Hercegovci su jekavci, Sremci ekavci, a Slavonci ikavci. 

I ,,Pismenica“ je pisana Mrkaljevom azbukom, još uvek morfonološkim pravopisom. Naslov joj je dosta tipičan. Odabran je slavenizam pismenica, a ne internacionalizam gramatika. U osnovi tadašnjeg srpskog jezika jeste tršićki govor, govor Vukovog kraja.

Prvi srpski rečnik

Ljubomir Stojanović zabeležio je 1818. kao centralnu godinu Vukove pobede. Sa njim se složio i ugledni lingvista Pavle Ivić, koji je u svojoj knjizi ,,O Vuku Karadžiću” napisao da je ,,sve pre Srpskog rječnika iz 1818. bilo traženje i kolebanje, a posle Srpskog rječnika je samo doterivanje”.

Rečnik je brojao više od 26000 reči i imao je uz sebe gramatiku. Njegov predgovor smatra se manifestom srpskog romantizma

Vuk se dosta kolebao oko naslova (Rječnik, Slovar, Leksikon, Sokrovišče misli roda). U predgovoru ima dosta slavenizama koje nije uneo u rečnik, jer su se u njemu našle samo reči koje postoje u narodnom govoru, u živom jeziku.

Bio je previše radikalan u svom purizmu, čišćenju jezika od stranih reči (sada su na meti slavenizmi). Doduše, terminologija je ostala još uvek slovenska. ,,Srpski rječnik” je demokratizacija srpske kulture- prvi put se dobija opis leksike koju Srbi ne moraju učiti. 

Tri su važne stvari predstavljene u ovom kapitalnom delu. Reformisano je pismo, svedeno je, praktično, na današnju formu od 30 slova, pojavilo se i dž. Konačno je postignuto Adelungovo pravilo ,,Piši kao što govoriš”, čemu je vuk dodao ,,čitaj kao što je napisano”. Postignuta je zacrtana utopija jedan glas=jedno slovo.

Reformisan je i pravopis. Od morfonološkog prešlo se na fonetski, što znači da se registruju glasovne promene.

Otuda i prisvojni pridev u nazivu ovog Vukovog dela srpski, a ne serbski kao u dva rada iz 1814. godine. 

I najzad, unošene su samo reči koje se čuju u narodu. Jedini kriterijum je bila potvrđenost da postoje u živom narodnom jeziku. Od sveg jezičkog blaga slavenizama, u rečnik su ušli samo slavenizimi koji su se ustalili u prostonarodnom jeziku.

Ključni minus ovog posla bilo je prekidanje veze sa ruskom kulturom, što je latentno i bio plan bečkog dvora. Pre svega se misli na rusku književnost, i to baš u momentu kada ona postaje prestižna svetska književnost (Puškin, Ljermontov, Gogolj).

Ruski književni jezik odvojio se od ruskoslovenskog, a ova reforma je srpski jezik udaljila od oba podjednako. 

Karadžić se opredelio da osnovu srpskog književnog jezika čini ercegovačko (odustao je od h) narečje. Smatrao je da svi Srbi na nivou književnog jezika treba da budu ijekavci.

Za to je naveo snažne argumente: narodne pesme pisane su jekavicom, takav izgovor najbliži je crkvenoslovenskom, preko dubrovačke književnosti ovaj izgovor povezuje nas sa ,,braćom rimskog zakona” i, najzad, kod ijekavaca se u pisanju razlikuju reči koje se kod ekavaca pišu isto (popijevati/popjevati – popevati).

Ovakvu ideju je do kraja prihvatio i Daničić, koji je bio rođeni ekavac. 

Još nekoliko važnih godina 

1. ,,Narodne srpske pripovijetke” 1821. godine 

2. ,,Narodne srpske pjesme” 1824. godine

3. ,,Prvi srpski bukvar” 1827. godine

4. ,,Srpske narodne poslovice” i uvođenje glasa h 1836. godine

5. odustajanje od ijekavskog jotovanja 1839. godine

6. drugo izdanje ,,Srpskog rječnika” 1852. godine

Ispitujući stanje na terenu, shvatio je da postoje govori u kojima se čuva h. Kad ima potvrdu, njemu je lako da vrati glas u upotrebu.

Tim vraćanjem postigao je ,,općenitu pravilnost”, tj. dobio je sistem i ,,sagradio” most ka ,,braći drugog zakona”, katolicima i muslimanima. Pojavio se mali problem kad su u pitanju reči kao što su duvan i snaja koje su već normirane. Vuk je u tom slučaju odabrao dubletnost i ona važi i danas.

Od ijekavskog jotovanja odustaje iz razloga što je shvatio da se postiže veća sistematičnost oblicima bez jotovanja (dijete:djeca/đeca). On je svesno odbacio svoje maternje oblike zarad funkcionalnijeg sistema. 

Drugo izdanje rečnika sadržalo je preko 47000 reči. U njega je Vuk uneo ikavski govor, reči iz Hrvatske, Dalmacije, Dubrovnika, Boke i Crne Gore. Beležio je sva četiri akcenta i postakcenatske dužine. Ostvarena je Vuk-Daničićeva norma i u svakom smislu je kvalitetnije od prvog izdanja.

1847. godina ~ Vuk Karadžić i pobeda narodnog jezika

Pojavljuju se četiri dela koja pokazuju da vukovski model funkcioniše.

Branko Radičević je napisao ,,Pesme”, Njegoš ,,Gorski vijenac”, Đura Daničić ,,Rat za srpski jezik i pravopis” i Vuk je preveo ,,Novi zavjet”.

vuk karadžić

Tako su pokazali da se narodnim jezikom mogu pisati lirska, epska, naučna i religiozna dela. Pokrivena sa su sva glavna jezička područja, zašto onda jedan takav jezik ne bi mogao da bude književni? Time su ,,pobeđeni” svi Vukovi protivnici sa kojima je vodio niz polemika prethodnih godina (Jovan Hadžić, Milovan Vidaković).

1868. godina

Međutim, iako se 1847. godina tradicionalno navodi kao godina pobede Vukovih načela, ona to zvanično nije bila. Vuk, nažalost, nije doživeo konačnu, opštepriznatu pobedu.

Ona se desila 4 godine nakon njegove smrti, 1868. godine. Do tada su se sve knjige štampale novim Vukovim jezikom, osim školskih udžbenika.

A onda je Miloš Obrenović skinuo i poslednju zabranu, pa je i u učeničke knjige ušao novouspostavljeni književni jezik. To je značilo da svi moraju prihvatiti ovakav ishod, sa simpatijama ili bez njih.

Tako je hromi Tršićanin uz malo lingvističkog znanja, ali uz mnogo sreće i još više sopstvene volje i želje, uspeo da završi posao koji su pre njega započeli Dositej i Mrkalj.

Pokazao je svojoj državi, svom narodu, ali i čitavom svetu da ,,jezik svinjara i govedara” može postati književni i da se njime mogu služiti i najviši društveni slojevi.

Postigao je ideal kome se težilo- čitava nacija koristi jedan jezik, jezik koji je svima razumljiv. Jezik je prestao da bude privilegija učenih, obrazovanih ljudi i najzad je postao ,,vesma polezan” svima. 

Preporučujemo da pročitate:

RešiLako.com

Dipl. filolog i student master akademskih studija književnosti

Slično

Back to top button