Obrazovanje
U trendu

Žene koje su promenile Srbiju: 3 zaboravljene heroine

Od naseljavanja Srba na Balkansko poluostrvo u 7. veku nove ere pa sve do danas, svojom mudrošću, hrabrošću ili inovativnošću, sudbinu našeg naroda krojile su brojne inspirativne i značajne istorijske ličnosti. Iako će, zasluženo, većini čitalaca na pamet pasti veliki umovi Srbije poput Nikole Tesle, Mihajla Pupina, Stefana Nemanje ili Svetog Save, ovaj tekst podsetiće nas na neke od žena koje su oblikovale srpsku istoriju i kulturu. Uprkos patrijarhalnom društvu u kom su rođene i svim nepovoljnim okolnostima koje takav sistem jednoj ženi donosi, svaka od njih je uspela da, na svoj način, učini Srbiju boljim mestom za život.

Žene koje su promenile Srbiju: Jelena Anžujska

Iako po nacionalnosti nije bila srpkinja, ova plemkinja francusko-mađarskog porekla učinila je mnogo toga dobrog za srpski narod. Informacije o ranijim razdobljima njenog života nisu poznate. Izvesno je da se polovinom 13. veka udaje za srpskog kralja Stefana Uroša Prvog Nemanjića, postaje kraljica i rađa buduće vladare Dragutina i Milutina. Stupanjem u ovaj brak Jelena preuzima pravoslavlje, ali se ne odriče katoličanstva. Pored brojnih zadužbina koje je ostavila u ime pravoslavlja, istorijski izvori nalažu da je pomagala i podržavala katolike na područiju Zete.

žene koje su promenile srbiju: 3 zaboravljene heroine

Važila je za najobrazovaniju i najprosvećeniju ženu date epohe. Govorila je nekoliko jezika, a svoju vladarsku moć je iskoristila na veoma pozitivan način po srpsku kulturu.

Uticaj

Iako je tradicija ženama prvenstveno dodeljivala ulogu majke, Jelena je, prema određenim istorijskim izvorima, često je istupala iz tradicijom nametnutih okvira. Pored toga što se bavila pitanjima unutrašnje i spoljne politike tadašnje države, izdvajala se po tome što je, na svom dvoru na obodima Kosova i Metohije, organizovala prepisivanje knjiga koje je kasnije poklanjala. Osnovala je i takozvano ,,knjigohranilište”, odnosno srednjovekovnu biblioteku. Pored toga osnovala je i školu za siromašne devojke, uvidevši važnost pismenosti i nepogodan položaj žene u društvu. Tamo im je predavala o Bogu i religiji, opismenjavala ih i podučavala ručnom radu. Posle izvesnog vremena ih je udavala uz miraz, a upražnjena mesta u svojoj školi popunjavala je drugim devojkama. Prema pojedinim izvorima, Jelenina škola je bila prva obrazovna institucija te vrste ne samo u Srbiji, već i čitavoj Evropi. Takođe je pomagala siromašnima, često im poklanjajući odeću i hranu.

Zadužbine

Kao i drugi Nemanjići, za sobom je ostavila mnoge zadužbine. Kao najpoznatija izdvaja se manastir Gradac u kom je i sahranjena, kao i crkva svetog Nikole u Skadru. Obnavljala je veliki broj pravoslavnih i katoličkih svetinja. Zamonašila se 1280. godine primivši najviši monaški čin – shimu, a preminula je 1314. godine od bolesti. Sahrani nisu prisustvovali samo pripadnici monaških redova, već i običan narod koji je želeo da na taj način iskaže svoju zahvalnost.

Nadežda Petrović

Nadežda je bila jedna od najpoznatijih srpskih slikarki 19. i 20. veka i jedna od prvih i najznačajnijih predstavnica eskpresionizma u Srbiji. Nadaleko je poznata po svom rodoljublju, velikoj naklonosti prema srpskoj tradiciji i humanitarnom radu u svojoj organizaciji ,,Kolo srpskih sestara”.

žene koje su promenile srbiju: 3 zaboravljene heroine

Rođena je u Čačku, 12. oktobra 1873. godine u porodici intelektualaca. Uz podršku roditelja završava Višu žensku školu u Beogradu 1891. godine i stiče diplomu za nastavnika crtanja u srednjim školama. Svoje znanje kasnije usavršava pohađajući druge škole slikanja u Srbiji, ali i čuvenu školu Antona Ažbea u Minhenu. Do 1912. godine prikazuje svoja dela na preko šest izložbi u Ljubljani, Zagrebu, Rimu, Parizu. U ovom razdoblju, Nadežda postaje cenjena u slikarskim krugovima širom Evrope.

,,Kolo srpskih sestara” i žene koje su promenile Srbiju

Nedugo nakon prve samostalne izložbe u Beogradu, Nadežda 1903. godine dolazi na ideju osnivanja ženskog udruženja. Cilj je bio pružanje podrške ugroženima i to bez obzira na njihovo nacionalno i versko opredeljenje. Ova organizacija je, između ostalog, nastojala da podigne nacionalnu svest sa ciljem oslobađanja ,,porobljene braće” pod turskom i austrougarskom vlašću.

Uz pomoć Delfe Ivanić, Katarine Milovuk i drugih intelektualki tog perioda, ona uspeva da realizuje svoju ideju. Branislav Nušić novonastalom udruženju daje ime ,,Kolo srpskih sestara”. Ovo udruženje uspešno se bavilo  humanitarnim radom još čak 40 godina i za to vreme je učinilo mnogo toga dobrog. Njene članice su tokom ratova održavale bolnice, lečile ranjenike, prikupljale priloge u dobrotvorne svrhe, izrađivale rublje za vojnike. Pored toga doprinosile su suzbijanju zaraze, pomagale zatvorenicima u različitim logorima i obezbeđivale im hranu, brinule se o siromašnima i nezbrinutoj deci, renovirale srušene zgrade… Neke od članica su, poput Nadežde Petrović, radile kao bolničarke na samom frontu. Nadežda je volontirala u čak 3 rata. Za vreme Prvog svetskog rata pomagala je vojnicima Dunavske divizije, sa kojima je učestvovala u borbi na Mačkovom kamenu. Umrla je u Valjevu 1915. godine, od posledica pegavog tifusa kojim se zarazila lečeći ranjenike. Nadežda definitivno pripada redu žena koje su promenile Srbiju.

Milunka Savić

Milunka Savić jeste najodlikovanija žena u istoriji ratovanja. Za svoju neustrašivu borbu u Balkanskim ratovima, kao i Prvom svetskom ratu, ova srpkinja je nagrađena Ordenom Legije časti, Karađorđevom zvezdom sa mačevima, ali i francuskim Ratnim krstom sa zlatnom palmom. Dobila je i titulu ,,srpske Jovanke Orleanke”. Iako se borila u čak tri rata, rizikujući život radi svoje otadžbine, njene zasluge i rodoljublje veoma brzo su zaboravljeni, a Milunka umire u velikom siromaštvu.

žene koje su promenile srbiju: 3 zaboravljene heroine

Ratovanje

Rođena je 1892. godine u selu Koprivnica, u blizini Novog Pazara. Kada je njen brat 1912. godine dobio poziv da se priključi Prvom balkanskom ratu, Milunka je, poput junakinje u Diznijevom klasiku ,,Mulan”,  ošišala svoju dugu kosu prerušivši se u muškarca i zauzevši njegovo mesto. Za vreme Drugog balkanskog rata, 1913. godine u Bregalničkoj bici biva ranjena u grudi i odvedena u bolnicu na lečenje, gde se saznaje njen identitet. Zbog nedostatka vojnika, a verovatno i Milunkinih ratnih zasluga, dozvoljeno joj je da ostane i bori se za svoju otadžbinu. Iako joj je prvobitno bilo predloženo da, umesto na frontu, vojnicima pomogne kao bolničarka, Milunka je insistirala da ponovo dobije pušku. Borila se hrabro i časno, a pričalo se da je umela da predoseti najbolji trenutak za napad. Govorilo se i o začuđenosti na licima neprijatelja u treutku kada bi shvatili da ih je razoružala i zarobila, ni više ni manje nego jedna ,,obična” žena. Ranjena je ukupno pet puta, a kao jedno od najvećih ratnih dostignuća pripisuje joj se bitka u kojoj je samostalno porazila i zarobila četu od 23 bugarska vojnika.

Život nakon rata

Završetkom Prvog svetskog rata, Milunka se udala i dobila jednu devojčicu, a usvojila je još troje dece. Nakon propalog braka, bila je prinuđena da se zaposli kao čistačica u Ministarstvu inostranih dela. Taj posao je obavljala do poznih godina svog života. Pored veoma male plate kojom je izdržavala svoju decu, uspela je da iškoluje još ukupno trideset dvoje dečaka i devojčica. Njena humanost ogleda se i u tome što je otvorila ambulantu u kojoj je lečila i partizane i četnike. Zbog ovoga je pretučena od strane policije i odvedena u logor na Banjici gde je trebalo da bude streljana. Saznavši njen identitet, komandant logora ju je oslobodio uz počasti. Doživela je 3 moždana udara i preminula je 1973. godine, a sahranjena u porodičnoj grobnici na Novom groblju. 2013. godine, 40 godina nakon smrti, njen sanduk prebačen je u Aleju velikana.

Žene koje su promenile Srbiju – J. Anžujska, N. Petrović, M. Savić, u mnogome su zadužile srpski narod.

Anđela Simović

Slično

Back to top button