KnjiževnostIstorijske zanimljivostiObrazovanjeUmetnost

Avangarda u srpskoj književnosti

Avangarda je jedan od najrazuđenijih književnih pravaca u Evropi. Ona predstavlja stilsku formaciju, skup različitih pravaca unutar epohe. Oni su međusobno različiti, međutim, dele određene osobine. Ono što je važno je da je srpska književnost tek sa dolaskom avangarde počela da se uliva u tokove Evropske književnosti. Problematičnog položaja na istorijskoj pozornici, srpska i jugoslovenska književnost su se u Evropsku u potpunosti ulile tek sa Andrićevim stvaralaštvom. Međutim, začetak svega toga se vidi početkom XX veka: razvojem avangarde.

Istorijski kontekst i avangarda

Avangarda je nastala kao prirodna reakcija na epohu koja joj je prethodila: moderna. Moderna, posebno simbolizam, je probudio duh porobljenog čoveka, ugnjetanog i ubijenog ratovima koji su buktali Evropom.

Isotrijski kontekst za razvoj avangarde u srpskoj književnosti je isti kao onaj koji se uočava u evorpskoj:

  • rat: sukobi na Balkanu, posebno početak Prvog svetskog rata, dovodi do opšteg duhovnog posrnuća;
  • razvoj i jačanje marksizma i komunizma;
  • Oktobarska revolucija;
  • cilj je šokirati i pokrenuti masu.

Avangarda i pravci u srpskoj književnosti

Avangarda u srpskoj književnosti se javlja od Prvog svetskog rata (okvirno kraj 1918. godine), a traje do tridesetih godina XX veka. Godina kada se avangarda razvija stvaraju autori koji su bili mladi i sami su učestvovali u ratu. Neki od njih su Krleža, Andrić, Crnjanski, Vasić, Rastko Petrović.

Časopisi postaju glavni način oglašavanja. Beograd, Ljubljana i Zagreb postaju kulturni centri, gde se okupljaju autori i dele iskustva. Uočljiva je komunikacija između srpskih i hrvatskih autora koji teže jednom opštem duhovnom jedinstvu.

Časopisi koje su pokrenuli srpski i hrvatski avangardisti: Dan, Svedočanstva, Putevi, Književni jug. U njima su bili zastupljeni svi književni pravci osim futurizma. Avangardisti su sarađivali sa stranim autorima i tako delili iskustva.

Dominantni pravci: sumatraizam, dadaizam, hipnizam, zenitizam…

Autori se izražavaju i kroz manifeste. Kritika se okreće rehabilitaciji pisaca koji su za vreme moderne bili odbačeni. Dis i Pandurović postaju ključni uzori, a odbacuju se Jovan Skerlić i Bogdan Popović. Posebno se u tome istakao Stanislav Vinaver

Hibridni žanrovi postaju dominantne književne vrste. Zbog toga dolazi do mešanja rodova, upliva različitih književnih vrsta jednih u druge. Lirski roman postaje česta književna vrsta.

Avangarda: časopisi i manifesti

Najpopularniji časopisi koji deluju u vreme razvoja avangarde su:

1921. se pokreće časopis Zenit. Osnivač Dragan Aleksić je stvarao slično Vinaveru. Oko časopisa se okupljaju dadaisti i on postaje medijum između srpske i francuske književnosti.

,,Oko nas je stanje kakotedragost i kometostrah i zato se treba razelasticirati”.

1922. Ljubomir Micić objavljuje Kategorički imperativ zenitističke pesničke škole, manifest zenitizma. Smatraju da pesma ne sme biti banalna, sentimentalna, ni simbolična.

1922. Rade Drainac osniva časopis Hipnos u kom objavljuju umetnici okupljeni oko hipnizma. Hipnizam je naziv dobio po Hipnosu, grčkom bogu sna. Hipnisti zagovaraju frojdovsku psihoanalitičku psihologiju.

1924. Marko Ristić prevodi Bretonove manifeste nadrealizma. Nadrealizam je trpeo velike posledice podelom na književnoj levici koja se desila 1930. godine. Marko Ristić sa još 11 autora objavljuje Poziciju nadrealizma. Okupljali su se oko časopisa Nemoguće. Dominantni autori koji stvaraju okupljeni oko ovog pravca su Dušan Matić, Oskar Davičo, Milan Dedinac.

Veliki stvaraoci u doba srpske avangarde

Veliki autori modernizma su svoje književne tekstove i prve faze razvoja začeli u vreme avangarde. Miloš Crnjanski je, kao začetnik sumatraizma, jedinstvenog pokreta u srpskoj i svetskoj književnosti, objavio Liriku Itake, Seobe I i Dnevnik o Čarnojeviću u rasponu od 11 godina. 1920. godine u Srpskom književnom glasniku objavljuje Objašnjenje Sumatre, programski tekst eksplicitno objašnjavajući kako je nastala pesma Sumatra.

Andrić je u drugoj deceniji XX veka već imao objavljene dve zbirke pripovedne lirsko-meditativne proze Ex Ponto i Nemiri. Iako se odrekao ovih književnih ostvarenja, ona su neophodna kako bi se pratila geneza autorovog izraza, leksičkog i jezičkog napretka i tema koje su se u ovim delima začele. Osim toga, 1924. Andrić objavljuje i pripovetke, među kojima se posebno ističe Put Alije Đerzaleza.

Rastko Petrović je stvarao tokom Prvog svetskog rata. Posle rata odlazi u diplomatske misije u deleke, egzotične zemlje. Ova putovanja su ostavila veliki trag u njegovom stvaralaštvu. Analizirao je pojave koje je uočio u književnosti. Vraća se korenima: poziva se na tradiciju, staru, slovensku mitologiju i arhetip. Najpoznatija dela su mu Afrika, Otkrovenja, Dan šesti, Ljudi govore, Burleska Gospodina Peruna Boga Groma.

Sa druge strane, autori poput Vinavera, Matića i Micića se fokusiraju na kritički, a ne umetnički proces. Zbog toga je broj kritičara u doba avangarde kod nas značajno porastao u odnosu na prethodne epohe.

Okrenutost ka novonastaloj Jugoslaviji dovodi do pirenja kulturnih centara. Međutim, to nije sprečilo da 1932. dođe do pojave koju istorija književnosti pamti kao sukob na književnoj levici. Tada se rehabilituje stara tema književnosti: da li se piše da bi se pisalo ili da bi književnost vaspitavala i menjala svet. Jedna struja nadrealista se zalagala za angažovanost u književnosti. Druga je, pak, smatrala da politici nije mesto u umetnosti.

Avangarda i dualizam

Dvostrukost postaje jedan od ključnih postupaka u avangardi. Dvostrukost (dualizam) se mahom svodio na ontološke probleme (probleme bića i njegovog postojanja). Ipak, da bi se to cepanje što bliže prikazalo, autori pribegavaju fluidnosti i rascepu žanra. Naime, prvi u tome je svakako bio Crnjanski sa svojim Dnevnikom o Čarnojeviću, koji, zapravo, uopšte nije bio dnevnik. Mešanje žanrova unosi destabilizaciju u sistem književnosti, imitirajući destabilnost stveta koja postoji oko čoveka. Ako je svet nestalan, zašto bi umetničko delo bilo?

Na taj način se Crnjanski sa svojim sumatraizmom i idejom Čarnojevića, kao dvojinika koji živi u miru sa sobom i svetom u kom se kreće, postaje zaštitni znak avangarde. Ipak, svoj puni zamah sumatraizam dobija tek sa Seobama, a potom i sa Drugom knjigom seoba, kojima zaokružuje priču o Isakovičima i njihovim putovanjem u Rusiju.

Nadamo se da ste uspeli da razumete neke od ključnih osobina avangarde. Svakako, da bi se ona u potpunosti spoznala, neophodno je da pročitate reprezentativna dela, ali i ona manje poznata. Primer za takva dela je stvaralaštvo D. Vasića, eseji Rastka Petrovića kao i putopisi Crnjanskog.

Slično

Back to top button