ObrazovanjeGramatika
U trendu

Srpski jezik od IX veka do pojave Vuka Karadžića

Razvoj srpskog književnog jezika zahteva malo širu priču od one na koju smo navikli kroz školovanje.

Valja se podsetiti da je srpski jezik pripadao indoevropskim jezicima, a svi oni postali su od praindoevropskog.

Taj je jezik korišćen u krajevima današnje istočne Evrope i zapadne Azije oko III milenijuma p.n.e. U sklopu indoevropskih jezika našle su se različite grupe ili porodice jezika (slovenska, germanska, romanska itd.), ali i neki zasebni jezici kao što su grčki, albanski i jermenski. 

Slovenski jezici su, prema pretpostavkama naučnika, potekli od njihovog zajedničkog pretka, praslovenskog jezika.

To je razlog njihove velike međusobne sličnosti čak i danas posle toliko vekova. Postojbina Slovena bila je od Baltika na severu do Karpata na jugu i zahvatala je veliku površinu.

Odatle su se Sloveni u periodu od II do VII veka razdvojili u tri grupe, pa se tako i njihov zajednički jezik izdiferencirao na: istočnoslovensku, zapadnoslovensku i južnoslovensku grupu jezika. Ovoj poslednjoj pripada i naš srpski, ali i staroslovenski, koji će nam u nastavku biti važan. 

srpski jezik
Srpski jezik

Staroslovenski- prvi književni jezik srpskog naroda

Kao što je kroz istoriju poznato, kad se jedan narod preseli na novu teritoriju, on se nađe na udaru okolnih, susednih naroda.

Tako su Sloveni naročito osetili verske i kulturne pritiske svojih novih komšija, a posebno zapadna grupa, koja je naišla na Franačku i germanske države.

Zato se čuveni knez Rastislav iz Velike Moravske (današnja Češka) obratio vizantijskom caru, tražeći od njega pomoć.

Želeo je da mu dođu misionari iz pravoslavnog sveta koji će hrišćanstvo širiti na slovenskom jeziku. Radilo se istovremeno na očuvanju vere i jezika! 

Učena solunska braća, Konstantin (zamonašen kao Ćirilo) i Metodije došli su 863. godine da propovedaju hrišćansku veru.

Za te potrebe oni su najpre morali prevesti Bibliju i druge knjige sa grčkog na njima poznati dijalekat iz okoline Soluna, a koji su, srećom, veoma dobro razumeli svi Sloveni.

Nekim pojmovima ostavljali su grčke nazive, ali je mnogo više onih kojima su sami smišljali imena, stvarajući nove slovenske reči po grčkom modelu.

Rečenične kontstrukcije takođe su preuzimali iz grčkog i tim putem nastao je prvi književni jezik Slovena-staroslovenski. On je zauvek ostao samo pisani jezik.

U prvi mah pisao se glagoljicom, a kasnije, kada učenici solunske braće stvore ćirilicu, one su se koristile naporedno, mada, ne zadugo. Već do XII veka ćirilica je, budući mnogo jednostavnija, skroz pobedila glagoljicu i skrajnula je gotovo zauvek. 

srpski jezik
Srpski jezik

Srpskoslovenski- srpska redakcija staroslovenskog jezika

Narodni jezik je i tada, prirodno, težio da bude drugačiji od staroslovenskog i da se polako infiltrira u njega. Tako su prepisivači crkvenih knjiga nesvesno počeli da unose osobine svojih govora u tekstove koje prepisuju i već u XI ili XII veku dobili smo novi književni jezik- srpskoslovenski.

Za razliku od staroslovenskog, on nije služio samo za verske potrebe, nego ga je koristila i srpska srednjovekovna država.

Srbi su ga upotrebljavali sve do prve polovine XVIII veka i to je zvanično još uvek jezik koji je najduže bio književni kod nas. 

Na njemu je nastalo poznato Miroslavljevo jevanđelje, jedno od najznačajnijih dela srpske kulture. Pisano je krajem XII veka za Miroslava, brata velikog Župana Stefana Nemanje i ima više od 350 strana, ukrašenih minijaturama i inicijalima.

Osim ovoga, na srpskoslovenskom pisana su i žitija kao najvažniji žanr srednjovekovne književnosti. Prvo takvo sačuvano jeste Žitije svetog Simeona, autora svetog Save.

Paralelno sa srpskoslovenskim, u pisanju se koristio i narodni, doduše, ne čist, nego sa dodacima trenutnog književnog, srpskoslovenskog. Na takvom narodnom pisani su tekstovi iz pravne i trgovačke oblasti, a svakako je među njima najpoznatiji Dušanov zakonik iz 1349. godine. 

Ruskoslovenski- iznuđeni književni jezik za spas vere

Kraj XVII i početak XVIII veka doneo je Srbima ogromnu kulturološku promenu. Velika seoba (1690) i Bečki = Austrijsko-turski rat (1683-1699) odveli su Srbe na tlo Južne Ugarske, gde su dobili garancije za svoj dalji život.

Car Leopold I dao im je dokumenta, poznatija kao privilegije, koja se tiču zaštite prava u novoj carevini. U toj katoličkoj sredini srpski se uglavnom ne koristi, pa Srbi nastavljaju svoje stvaralaštvo pod okriljem crkve. 

Srpski narod nailazi na neplanirane poteškoće. Javila se ideja o Bečkom dvoru- crkvenoj uniji, prema kojoj bi Srbi trebalo da prihvate papu kao vrhovnog vladara, ali da sprovode pravoslavne običaje.

Bio je to loš pokušaj pokatoličavanja koji je nazvan unijaćenje. Navodno su to bile dve različite stvari, a zapravo je ista ideja upakovana u različita pakovanja. 

Pošto Srbi nemaju svoju matičnu državu, Pećka patrijaršija više nije centar duhovnosti, nemaju pravo na sopstvene štamparije, nema izdavaštva, pa samim tim nema ni crkvenih knjiga, onda se ne može sačuvati svoja vera. Zato se oni obraćaju pravoslavnoj Rusiji (baš kao i Rastislav Vizantiji devet vekova ranije), kojom vlada Petar Veliki.

Ponovo su jezik i vera podjednjako važni, nedovojivi su jedno od drugog! Srpska pravoslavna crkva na čelu sa mitropolitom Mojsijem Petrovićem šalje pismo direktno ruskom vladaru.

Prvo pismo odmah nakon Požarevačkog mira 1718. godine pisano je na ruskom jeziku. Mitropolit piše o osudi turskih uništavanja srpskih svetinja, moli za izgradnju saborne crkve u Beogradu, a da Petar bude ktiror. Misli se da Rus nije odgovorio na prvo pismo, jer nema potvrda za to.

Drugo pismo poslato je 3 godine kasnije, 1721. Kao odgovor, dobijaju obećanje da će ubrzo stići ruski učitelji, novi misionari, ,,Ćirilo i Metodije 18. veka“. Ponavlja se srpska sudbina, vrti se u ,,beskrajnom plavom krugu“ i ,,u njemu  zvezda“- vera i jezik kao imperativ svega!

srpski jezik
Srpski jezik

Maksim Suvorov dolazi 1726, a Emanuel Kozačinski 1733. godine  i sa sobom donose knjige pisane na ruskoslovenskom, ruskoj redakciji staroslovenskog. Otvaraju i ruskoslovenske škole. Srpska pravoslavna crkva pravi svesnu žrtvu- kompletnu domaću tradiciju od XI/XII do XVIII veka menja ruskom tradicijom.

U Rusiji je jasno razgraničeno stvaranje na ruskom (građanska ćirilica, kao nova tvorevina Petra Velikog iz 1710. godine i svetovna kultura) i na ruskoslovenskom jeziku (crkvena ćirilica i crkvena kultura). Mojsej Petrović želi drugi tok za svoj narod, jer je cilj očuvanje vere. Srpskoslovenski i ruskoslovenski treba posmatrati kao dve varijante istog književnog jezika- staroslovenskog.

Njihove međusobne razlike nisu nepremostive, pa je svakako ruskoslovenski bolja opcija u odnosu na čist ruski jezik. 

Slavenosrpski- poslednji ,,gubitnik“ pred narodnim jezikom

Mariju Tereziju, koja je bila naklonjena uniji, katolicizmu, centralizaciji, 1780. godine na prestolu je zamenio Jozef II i Srbima tada postaje bolje. Dolazi do jozefinizma (prosvećenog apsolutizma), a godinu dana kasnije donosi se ukaz o verskoj toleranciji i prekida se unijaćenje.

Nakon odlaska ruskih učitelja, novootvorene škole ostaju da vode njihovi prvi učenici. Sadašnji književni jezik, ruskoslovenski, počinje da se ,,posrbljava“.

U njega polako prodiru osobine srpskog narodnog jezika. Druga polovina XVIII veka donela je hibridnu formu- ,,posrbljeni“ ruskoslovenski, kombinovan sa elementima srpskoslovenskog i ruskog književnog, nazvanu slavenosrpski jezik. 

Manifestom slavenosrpskog jezika može se, za nuždu, smatrati  Slavenosrpski magazin iz 1768. autora Zaharija Orfelina. Glavna mana ovog jezika jeste odsustvo norme.

Ne postoji nijedan priručnik koji se odnosi na pravila slavenosrpskog jezika u bilo kom aspektu. Nikada nismo dobili ni pravopis, ni gramatiku, ni rečnik. Jednostavno je pisao kako je ko želeo, zato se i nije mogao održati dugo kao književni jezik. 

Kao tipična crta ovog perioda smatra se barokna rečenica, sa baroknim redom reči, a to je podrazumevalo izuzetno dugačku rečenicu, komplikovanu (sa umetnutim konstrukcijama, inverzijama, negramatičnim delovima) i kitnjastu (obilje atributa, apozicija i apozitiva). 

Srpski jezik – Nagoveštaj ,,narodni za književni“

Orfelinovska faza nema ni pravih programskih, a kamoli normativnih tekstova. Dositejevska ima Pismo Haralampiju, u kom se javlja ideja narodni jezik za književni. Ovaj tekst manifest je čitavoj epohi prosvetiteljstva. 

Narodni jezik je, videli smo, od srpskoslovenskog pokušavao da uplovi u tadašnje književne jezike, ali je sve vreme ostajao po strani, bez pravih pokušaja da stigne tamo gde mu je mesto. Izvesno je bilo da će jezik kojim govori sav narod, ne samo obrazovani sloj, morati nekad da pobedi, samo je bilo pitanje koliko će se čekati na to.

Dositej je, tako, prvi transparentno izneo ideju ,,narodni za književni“. Prvi je shvatio snagu narodnog jezika i važnost da baš on postane književni, a njegovi sledbenici realizovaće njegove početne misli do kraja. Zato se Dositej mora pamtiti kao kolovođa u reformatorskom kolu srpskog jezika. 

Preporučujemo da pročitate:

RešiLako.com

Dipl. filolog i student master akademskih studija književnosti

Slično

Back to top button