KnjiževnostPsihologija

,,Noć skuplja vijeka” Petra Petrovića Njegoša

Predromantičarski pesnik Petar Petrović Njegoš, rođen je u Crnoj Gori 1813. Živeo je do 1851. godine. Bio je vladika i vladar Crne Gore. Neka od najvažnijih njegovih dela su „Gorski vijenac“, „Luča mikrokozma“, „Lažni car Šćepan Mali“, kao i pesma „Noć skuplja vijeka“. Za njegovo pesništvo od izuzetnog značaja su hrišćanska spiritualnost, kulturna tradicija antike i srednjeg veka, kao i hrišćanski shvaćen neoplatonizam. Često je podražavao antičke i klasicističke uzore. Njegova je poezija prevashodno poezija misli. Pisao je antropološke refleksivne pesme među kojima bismo istakli pesmu ,,Misao” kao važnu za razumevanje njegovog lirskog speva „Luča mikrokozma“. Ipak, njegova najkontroverznija pesma „Noć skuplja vijeka“ ujedno je i jedna od najlepših u srpskoj književnosti.

Neko od Njegoševih poštovalaca pesmu je ispravljao. Prebacio je svaki stih donet u prvom, u treće lice jednine s namerom da iskaze o previše slobodnoj ljubavi odvoji od ličnosti vladike. Ova ljubavna pesma bogata erotskim i spiritualnim motivima, nastala je oko 1845. godine. Sačinjena je od 64 duga stiha, ali nije podeljena na strofe. Stih je šesnaesterac, baš onaj koji se koristio u klasicizmu i predromantizmu. Svi tokovi ove pesme spajaju se u osećanju nebeskog blaženstva.

noć skuplja vijeka
Olja Ivanjicki Njegoš u Perastu

Uočljivo je jedinstvo mesta, vremena i radnje kao posledica ugledanja na antičku dramu. Ljubavna igra smeštena je u jednu noć. Ženska telesnost je kosmička, kao i čin polnog spajanja. Pozornica je opojni beskrajni ambijent prirode upotpunjen auditivnim doživljajem slavujeve pesme.

Noć skuplja vijeka: priprema za dolazak vile

Pesnički subjekt kičicom reči vešto odslikava večernji pejzaž. Pred duhovnim očima izniču nam zvezde, ali i Luna kao simbol ženskog principa. Mesec prosipa magiju i tajanstvo po zemlji. Figura čoveka koji sedi na ćilimu ispred svog šatora zamišljen uvodi nas u lirsku priču o ljubavnom zanosu. Veličanstvo prirode budi čuvstva koja do tada lirsko ja nije opažalo. Predočeno je šta pesnički subjekt predoseća, a to je Dijana odnosno Artemida, Boginja lova. On, dakle, predoseća da će biti „ulovljen“ u mrežu strasti.

Vila kao spoj erotskog i spiritualnog

Kod romantičara često pronalazimo motiv vile. Ovde ćemo pomenuti samo jednu od naših najpoznatijih pesama Laze Kostića „Santa Maria della Salute“ kao jednu od njih. Vila koja stupa na rajsku scenu ove pesme čini da se pesnikov fokus sa prirode potpuno pomeri na nju a potom na doživljaj ljubavne igre pod šatorom. Prostor pesme je kosmički, a vreme ljubavi smešteno je u jednu jedinu noć. Devojačka telesnost je toliko moćna da prevazilazi sve zemaljsko i nebesko.

Lirsko ja će u jednom trenutku zanosa reći: „Zavid’te mi svi besmrtni, na trenutak ovaj sveti!“

On, smrtnik, koji je padom na zemlju izgubio večni život ističe kako je jedan trenutak ljubavi sa ženom vredniji od besmrtnosti. Anđeli na koje on ovde misli ne poseduju iskustvo telesnosti, njima je to nedostupno. Ipak, žena je tek pasivno izvorište lepote. Ona je samo objekat naslade, a ne ravnopravni učesnik u duhovnim i fizičkim blaženstvima ljubavi. Njegova divotnica ne reaguje niti progovara tokom čitave pesme. To je smešta u domen božanskog jer se Boginje nikada ne dive već je divljenje usmereno ka njima.

,,noć skuplja vijeka" petra petrovića njegoša

Figura žene može stoga biti shvaćena kao žena, ali i kao Boginja. Ovde se postavlja važno pitanje: Kako se iz domena polnosti i biologije prebaciti u sferu kosmičkog? Njegoš to maestralno čini posredstvom činjenice da je čovek obdaren razumom. Vila ovde nije prikazana kao biće sa krilima. Sačuvana su joj, ipak, oba svojstva: Božansko, natprirodno, ali i ljudsko. Opis njenog lakog koraka, vešto je upoređen sa sposobnošću da leti pa čitalac nije načisto sa time  je li samo njen hod takav te se čini da leti ili je to natprirodna njena sposobnost.

Telesna topografija vile je ono što ga opčinjava i navodi da dođe do ispunjenja svete želje. Njeni su poljupci božanskog porekla jer ih poredi sa Božjom hranom. Trenutak spajanja usana ujedno je trenutak telesnog sjedinjenja, ali i spajanja dve duše u jednu. U poljupcu opažamo strujanje mirisa između neba i zemlje: „Cjelitelni balsam sveti najmirisni aromati/što je nebo zemlji dalo na usne joj stah sisati.“ Balsam upućuje na lekovitost, ali i večitost. Neophodno je izlečenje od pada na zemlju i podeljenosti na polove. Poljupcem sa njom, on se vraća u celinu. Takođe, spoj neba i zemlje je kosmički prikazan spoj muškog i ženskog načela gde je zemlja, kao simbol plodnosti, žensko načelo.

Erotska mistika u pesmi ,,Noć skuplja vijeka”

Erotska mistika podrazumeva ideju da se telesnim, a tako i duhovnim spajanjem postiže jedinstvo izgubljeno upravo onda kada je došlo do podele na polove prilikom pada duha na zemlju. Taj susret je nesaopštiv jer ne postoji – ja. U trenutku ekstaze, vreme se ukida. Erotski čin je tako uronjen u mistički doživljaj. Sveti trenutak spajanja stoji nasuprot besmrtnosti i snagom je nadmašuje. Ideja o zaustavljanju vremena tesno je skopčana sa tanatosom. Misao o tome da je vreme zaustavljeno ujedno je i ideja o protoku vremena.  Jedino fizički i duhovni kontakt sa ženom može da obustavi njegovo proticanje i tako pobedi smrtnost. Eros i tanatos su dominantne stihije univerzuma. Upravo se one sustiču u telesnom spajanju muškog i ženskog principa. Pol je, međutim, dat smrtnicima, dok je sveto spajanje momenat kada polno prelazi granicu smrtnosti. Trenutak mističkog spajanja, trebalo bi da kao najuzvišeniji momenat okonča pesmu, ali kod Njegoša to nije tako. U Kostićevoj „Santa Maria della Salute“ nakon mističkog jedinstva nema ničega, tu je kraj pesme. 

Telesna topografija

Mnogi kritičari smatraju da kvalitet pesme opada od trenutka kada lirsko ja biva opčinjeno ženskim usnama, snežnim prsima i valovitom crnom kosom. U doživljavanju te lepote sustiče se svih 5 čula, ali je prisutno i ono šesto. Njegoš je savršeno upleo mistiku sa životnim. U ovoj pesmi pronalazimo i obilje motiva iz Pesme nad pesmama.

Zatvaranje pesme

„Jošt se sitan ne naljubih vladalice vile b’jele“, stih je koji označava da su se usne razdvojile. Pogledi koji su i dalje vezani označavaju udaljenost. Pogled, ma koliko bio blizu, nije poljubac. Pojavljuje se Feb, Apolon te on, subjekt pesme, iz vida gubi svoju vilu. Tu se pesma i okončava te i mi kao čitaoci osećamo gubitak koji je došao tako naglo dolaskom novog dana.

Pesmu u celosti možete pročitati na ovom linku.

Slično

Back to top button