Književnost

Sava Mrkalj – veliki reformator i žrtva velike nepravde

Sava Mrkalj među prvacima reformacije jezika

Kada je reč o reformi srpskog književnog jezika, svakako je prva asocijacija Vuk Stefanović Karadžić. Rođeni Tršićanin nesumnjivo je čovek koji je na tom polju ostavio neizbrisiv trag, možda čak i najveći.

Ali prema jednom čoveku čitava istorija srpskog književnog jezika i naši školski programi učinili su veliku nepravdu, a to je Sava Mrkalj.

Ovaj srpski učitelj i filolog učinio je mnogo više za naš jezik nego što je nama poznato. Stoga će ovaj rad u svom nastavku pokušati da bar delimično ispravi učinjenu nepravdu prema Mrkalju i da pokaže njegovu veoma važnu reformatorsku ulogu. 

Dositej je prvi imao nameru da srpski narod za književni jezik ima srpski narodni jezik. Prema njegovom mišljenju, narodni jezik je ,,jezik vesma polezan“, odnosno veoma koristan i prosvećenje razuma doći će samo pomoću narodnog jezika.

On, doduše, nije uspeo da piše čistim narodnim jezikom. Posmatrajući iz savremene perspektive, kod njega se još uvek osećao dijalekatski uticaj- banatska dijalekatska osnova. 

Sa druge strane, pored odabira književnog jezika, bilo je važno i pismo koje će se koristiti.

Od 1792. godine ustalilo se mišljenje da se crkvena ćirilica koristi za crkvene sadržine, a građanska za svetovne. Tako crkvena postaje sve ređa, ostaje vezana ra ruskoslovenski jezik i za tzv. visoki stil u pisanju.

Dositej je shvatio da će građanska ćirilica biti neuporedivo lakša publici i zato ona od 1801. godine dominira u delima svetovne sadržine.

Treće područje kod reforme srpskog jezika bio je pravopis. U onaj koji je pratio građansku ćirilicu mnogi autori su pokušavali da unesu promene.

To je, zapravo, prosvetiteljska ideja- da se grafija i ortografija rasterete nepotrebnog sadržaja kako bi se narod lakše opismenio. 

Prvi čovek koji razmišljanja o reformi stavlja na papir i izlazi sa programskim tekstom, bio je Sava Mrkalj.

sava mrkalj
Savo Mrkalj – ,,Salo debeloga jera libo azbukoprotres”

,,Salo debeloga jera libo azbukoprotres”

On piše prvi filološki tekst u XIX veku, raspravu pod nazivom ,,Salo debeloga jera libo azbukoprotres“ iz 1810. godine. Glavno mesto gde izlazi filološka misao kod Srba u to vreme bile su ,,Novine srbske“. 

Međutim, svi su reformisali građansku, samo je Mrkalj odabrao crkvenu ćirilicu. Njegovo ,,Salo“ štampano je crkvenom ćirilicom i sam je te 1810. godine predvideo ,,pobedu“ građanske ćirilice, tako da do danas ostaje nejasno zašto se opredelio za reformu crkvene i tako navukao na sebe gnev i crkve i države.

,,Salo“ je fasciniralo Jerneja Kopitara do te mere da je čak napisao hvalospev Mrkalju.

On je i Vuka savetovao da piše Mrkaljevom ćirilicom. Suštinu svoje reforme Sava je izneo već u samom naslovu svog dela. I uspeo je da uradi veliki posao, posao o kome se malo zna, o kome se malo govori i stavlja se u zapećak.

Kao da se azbuka sama reformisala.

*Salo debeloga jera možete prelistati ovde.*

Šta je Mrkalj uradio?

Mrkalj je sveo ćirilicu na 29 slova– 25 monografa i 4 digrafa < ТЬ, ДЬ, ЛЬ, НЬ >.

Ideal je bio da se jedna fonema obeležava jednom grafemom. Jednostavnije rečeno, da se registruju glasovne promene i da se postupa po čuvenom Adelungovom pravilu ,,Piši kao što govoriš“.

I sam Mrkalj istakao je da digrafi nisu dobro rešenje, ali da on trenutno nema bolje, te da će ih za sada ostaviti. Očigledno je da ne želi nove grafeme u sistemu, hoće reformu, ali da ne uvodi ništa novo. On, tako, preuzima rusku ideju i od domaćih, več postojećih, grafema pravi digrafe. U ,,Salu“ se spominje < Ћ >, ali ne kao rešenje. 

Pavle Solarić je pisao da Srbi u ovoj epohi svaku reformu ćirilice vide kao unijaćenje i pokatoličavanje. Zato svi, pa i Mrkalj, vide nevolje u tome, ali on ne odustaje od namere. Solarić, Mrkalj i Luka Milovanov misle o istoj ideji, ali jedini Sava radi konkretno na njoj.

Trideseto slovo je /dž/, kod Mrkalja ga nema. Postoje lingvisti koji smatraju da je ipak bilo ovog slova, ali da se beležilo kao < ГЬ >. Međutim, ono je kod Save označavalo /đ/ i nikad ni kod jednog autora nije bilo drugačije. Zato ovo mišljenje nekolicine lingvista valja shvatiti kao netačno. ,,Salo“, zapravo, ne sadrži reč koja u sebi ima fonemu /dž/.

sava mrkalj - veliki reformator i žrtva velike nepravde

,,Palinodija”~ potreba da se odbrani debelo jer

Ponovo se Sava oglasio u ,,Novinama srbskim“. Godine 1817. svetlost dana ugledao je spis opet neobičnog naziva ,,Palinodija libo odbrana debeloga jera“.

On u ,,Palinodiji“ ima /dž/. Govoreći o plućima, piše o beloj džigerici, ali dž beleži kao < Ж >. Dakle, svestan je da u srpskom postoji fonema /dž/. Neće da ostavi < Ж > kao dvofunkcionalno, a neće ni nova rešenja. 

U poeziji piše da se iz književnog jezika izbace turcizmi i italijanizmi i tako iznosi radikalni puristički stav.

Ako se oni uklone, da li nam je onda /dž/ potrebno? Šta raditi sa rečima koje danas glase vradžbina i otadžbina? Mrkalj nije reformisao pravopis, isključivo je korenski = morfološki. Kod njega bi ostalo ВРАЧБИНА – ni za ovakve reči /dž/ mu nije potrebno. 

Oni koji su bili protiv Vuka, pisali su sve najbolje o Mrkalju kako bi unizili Karadžića. Pisali su da je sve preuzeo od Save. I sam je Vuk to često radio- unižavao protivnike da bi sebe istakao. 

Mrkalj je prvi ponudio jedinstveno rešenje za pisanje jote < I > – da njeno pisanje ne zavisi od konteksta. Kod njega je postojala jasna razlika između < И > i < I > : /i/ i /j/.

Vuk je bio neprofesionalan jer je tvrdio da je on sam to sistemski rešio, ne spominjući Mrkaljevu zaslugu. On nije sačuvao jotu, nego je 1818. uveo /j/ iz latinice i pokrenuo lavinu koja se i očekivala. 

Sava Mrkalj je, budući nepodesan tadašnjoj vlasti, a koja je opet bila u sprezi sa crkvom, nasilno zamonašen u 28. godini, kada je bio na korak do istorijske slave.

Kao obrazovan i nadaren čovek nije bio dobro prihvaćen u manastiru Gomirje. 

Nisu mu hteli pomoći ni mitropolit Stevan Stratimirović ni Lukijan Mušicki. Eazlog njihove okrutnosti prema Mrkalju je to što je on ,,napao“, odnosno reformisao crkvenu ćirilicu.

Zabranjeno je da se štampaju njegova dela, a kada je izašla Vukova ,,Pismenica“ i kada je Kopitar predložio Vuku da je pošalje Savi na pregled, on je odbio tu ideju. 

sava mrkalj
Sava Mrkalj - veliki reformator i žrtva velike nepravde

Sava Mrkalj: bolest i smrt

Sava je ostao dve godine u manastiru, posle je radio kao učitelj, držao privatne časove latinskog.

Jednom prilikom je, kako istorija tvrdi, napao nožem nekakvog učitelja crtanja koga je podučavao latinskom jezikom i zato je bio u zatvoru. Razlog tome bila je, navodno, Savina duševna bolest zbog koje je proveo dve godine u karlovačkoj duševnoj bolnici, a potom je prebačen u bečku, gde je i umro 1833. godine, u pedesetoj godini.

Čovek koji je uradio tako veliki posao za jezik svoga naroda nije zaslužio da na času srpskog jezika bude spomenut kroz dve, tri rečenice ili ne bude spomenut uopšte. Tužno je što je njegova ličnost u potpunosti skrajnuta i što su drugi pokupili njegovu istinski zasluženu slavu.

Najtužnije od svega je što je takav učeni čovek, sa ko zna kakvim neistraženim naučnim potencijalom, sklonjen iz naučnih krugova, proglašen duševnim bolesnikom, pasivno ubijen u teškim uslovima, a sve zbog, sasvim izvesno, političke nepodobnosti i nepoltronstva tadašnjoj vlasti i crkvi.

Čini se da na tom polju kao narod nismo ni danas mnogo odmakli i da je sve više žrtava u ruhu Save Mrkalja, samo, eto, tri veka napred! To je naš jedini napredak u odnosu na 1833. godinu i Savinu tužnu sudbinu!

Preporučujemo da pročitate:

RešiLako.com

Dipl. filolog i student master akademskih studija književnosti

Slično

Back to top button