PsihologijaZdravlje

Psihoterapija

Psihoterapija podrazumeva upotrebu psiholoških metoda koje se zasnivaju na redovnoj interakciji između klijenta i terapeuta, sa ciljem da se klijentu pomogne da promeni svoje ponašanje, poveća zadovoljstvo i prevaziđe probleme. Definiše se kao lečenje govorom ili uz pomoć govora. To je terapija razgovorom čiji je cilj promena do koje se dolazi na postepen način. Ključni element svake psihoterapije je odnos s psihoterapeutom. Psihoterapeut nudi poverljivo okruženje u kojem se na siguran način mogu prerađivati teška iskustva. Istraživanja pokazuju da od kvaliteta uspostavljenog odnosa najviše zavisi napredak klijenta tokom terapije. Odnos između psihoterapeuta i klijenta se iz tog razloga smatra ključnim faktorom koji utiče na uspešnost psihoterapije.

Kome je namenjena psihoterapija?

Termin psihoterapija potiče od grčkih reči psyche što znači duša i therapeia što znači lečenje. Dakle, u osnovi, to je lečenje duše. Ona je prvenstveno usmerena na pomoć osobama koje osećaju psihičke tegobe i neprijatne simptome. Ali, osim toga, psihoterapija je korisna, kako za osobe koje se osećaju prepravljenima životnom situacijom, tako i za sve ljude koji su željni ličnog rasta i razvoja. Dobro psihičko zdravlje predstavlja mnogo više od pukog odsustva bolesti, a uključuje brojne pozitivne karakteristike, kao što su: osećaj zadovoljstva, želja za životom, smeh i zabava, sposobnost suočavanja sa stresom, osećaj smisla i svrhe, visoko samopouzdanje i tako dalje. Na emocionalnom planu uvek postoji prostor za napredovanje i razvoj. U tom smislu je poželjan kontinuirani rad na sebi, pri čemu psihoterapija može biti od velike koristi.

Vrste psihoterapija

Postoji više od hiljadu psihoterapijskih tehnika. Među nekima od njih postoje samo male razlike, dok se neke zasnivaju na suštinski različitim konceptima u psihologiji. Većina tehnika zasniva se na radu jedan-na-jedan, ali postoje i one koje se sprovode u grupama, uključujući i bračne i porodične terapije.

Prema teorijskim usmerenjima, psihoterapija se može podeliti na neke najzastupljenije tipove:

  1. Humanistička
  2. Psihodinamska
  3. Kognitivno-bihejvioralna
  4. Sistemska

Humanistička

Humanistička psihoterapija bazirana je na humanističkoj psihologiji. Ona se prvenstveno odnosi na ljudski razvoj i brigu o pozitivnim aspektima ličnosti, pre nego na fokusiranje na patološke pojave. Zadatak ove terapije je da stvori sredinu u kojoj će se na najbolji način ispoljiti težnja klijenta ka samoaktualizaciji (samoostvarenju).

Humanistička psihologija je nastala kao reakcija na bihejviorizam i psihoanalizu, kao „treća sila“ koja se zasniva na celovim pristupu ličnosti i fokusu na njene pozitivne aspekte. Težnja ka humanom pristupu klijentu je osnova ovog pristupa.

Psihodinamska

Ovo je vrsta psihoterapije koja se zasniva na interpretiranju nesvesnih procesa sa ciljem sticanja uvida u koren klijentovih teškoća. Najintenzivnija forma ove terapije je psihoanaliza koju je osmislio Frojd, a koja se zasniva na hrabrenju klijenta da verbalizuje sve svoje misli oslobođene cenzure, pomoću slobodnih asocijacija, analize snova, fantaziranja, na osnovu čega analitičar formuliše konflikte iz klijentove prošlosti koje su uzrok sadašnjih simptoma i poteškoća.

Postoje različite vrste psihodinamske terapije, ali je psihoanaliza najpopularnija među njima. Odnos između klijenta i terapeuta je nešto distanciraniji nego kod drugih vrsta terapije. Ovde se terapeut smatra profesionalcem koji odgonetava zagonetku o ličnosti, dok se kod drugih pristupa fokus stavlja na klijentovu sposobnost da samostalno izvodi zaključke i stekne uvid.

Kognitivno-bihejvioralna

Kognitivno-bihejvioralni pristupi zasnivaju se na promeni načina razmišljanja u cilju poboljšanja psihičkog zdravlja i promene ponašanja. Psihoterapeut pomaže klijentu da identifikuje maladaptivne obrasce ponašanja i razmišljanja i da ih zameni funkcionalnijim načinima.

Postoje brojne vrste kognitivno-bihejvioralnih terapija koje su se pokazale veoma uspešnim u praksi. Njihovo trajanje je uglavnom nešto kraće nego što je to slučaj sa drugim vrstama psihoterapije, zbog efikasnosti i konkretnosti u radu i postizanju ciljeva.  

Sistemska

Sistemska psihoterapija teži da ljude razume ne samo kao pojedince, što je često fokus u ostalim vidovima terapija, već kroz odnose sa drugima, obrasce i dinamiku tih odnosa. Sistemska terapija uključuje kako grupnu terapiju, tako i porodičnu terapiju i bračno savetovanje. Moć grupe u prevazilaženju problema odigrava se kroz aktivno kreiranje pozitivnih relacija.

Druge psihoterapije

Osim navedenih, postoje brojne druge psihoterapije koje pomažu klijentima da prevaziđu probleme. Neke od njih su hipnoterapija, traspersonalna psihologija, somatska psihologija, integrativna psihoterapija, ekspresivna psihoterapija itd. Ekspresivna psihoterapija je vrsta terapije u kojoj se koristi umetnička ekspresija u svrhu poboljšanja kvaliteta života klijenta. Koriste se različite terapeutske tehnike, uključujući terapiju plesom, slikanjem, muzikom, pisanjem . Stvar je individualne preferencije koji će vid psihoterapije klijent izabrati u cilju rada na sebi i prevazilaženja emotivnih kriza. Mada se odnos između terapeuta i klijenta ističe kao najznačajniji faktor u postizanju boljitka, nije sasvim jasno kako psihoterapeuti uspevaju da izleče mentalne bolesti svojih pacijenata. Smatra se da procesi emocionalne nadraženosti i memorije igraju važnu ulogu. Istraživanja nagoveštavaju da se promena dešava onda kada neuropsihološki mehanizam memorijske rekonsolidacije postane u stanju da inkorporira nova emocionalna iskustva. Tako se uče i pamte novi modeli razmišljanja, osećanja i ponašanja koji daju pozitivan efekat u životu klijenta.

Negativne posledice psihoterapije

Ponekad se dešava i pogrošanje simptoma klijenta nakon psihoterapije. Prema istraživanjima, to se dešava kod najviše 15% pacijenata. Potencijalne negativne posledice psihoterapije uključuju stvaranje zavisnosti od terapije, socijalnu stigmu ili pogoršanje simptoma ili razvijanje novih simptoma. Potrebno je razlikovati nus-pojave adekvatno sprovedene terapije od štete koje može da napravi loša praksa. Zbog toga je važno za terapeuta odabrati iskusnu, licenciranu osobu. Psihoterapeut može biti samo osoba koja je završila određenu obuku i koja poseduje licencu za bavljenje tim poslom. Ona po profesiji ne mora biti ni psiholog ni psihijatar, mada se uglavnom osobe ovih usmerenja odlučuju na bavljenje psihoterapijskim radom.

Ukoliko smatrate da bi za vas psihoterapija mogla da bude od koristi, izaberite usmerenje i psihoterapeuta koji odgovaraju vašem senzibilitetu. Uz adekvatnu izgradnju odnosa, uspeh psihoterapije je gotovo izvestan.

Slično

Back to top button